Predgovor

U II svjetskom ratu na području Zepe, desila su se velika stradanja bosnjackog naroda od strane domacih cetnika, od ubijanja, klanja, silovanja, mucenja do paljenja zivih osoba u kucama. Sve ovo je ostalo nezabiljezeno u nekom pisanom materijalu, samo su ostala prepricavanja s koljena na koljeno. Ovo je najveci razlog zbog cega sam odlucio da napisem ovu knjigu o Zepi i desavanjima u njoj od 1992. do 1995. godine, i da ostane mladjim pokoljenjima za pamcenje. Istinu ne smijemo zaboraviti.

Uspio sam i napraviti spisak poginulih iz zepskih sela, podzepskih sela, Luke i Kruseva Dola, i prosiriti ga sa onim koji su porijeklom iz ovih krajeva, a bilo gdje da su poginuli u toku agresije na BiH. Tako da svako selo ima svoj spisak poginulih i gdje je ko poginuo. Uz to sam uz spisak poginulih trazio i fotografije da ih stavim za uspomenu onima koji su izgubili svoje najmilije. ŽZo mi je što sve fotografije nisam uspio naci, ali ću ostaviti mogucnost ubacivanja fotografija u druga izdanja ove knjige.

Veoma je tesko opisati muke i strahote koje su se desavale u Zepi i u ratnoj bolnici. Zamolio bih citaoce koji su bili u Zepi 1992-1995 godine, ako sam nesto propustio da napisem, da mi oproste, i ukazu mi na taj nedostatak, jer moja ratna biljezenja desavanja koja sam vrsio u toku rata, izlaskom iz Zepe 1995. godine ostala su u Zepi u kuci koja je zapaljenja zajedno sa biljeskama. Tako da sam pisao po mom sjecanju koje mi je ostalo i iz sjecanja drugih ljudi koji su boravili u Zepi u toku rata, a mislim da je dobro sto sam uspio prikupiti imena i prezimena poginulih stanovnika zepskog i podzepskog kraja, Luke i Kruseva Dola, a i izbjeglice bilo odakle da su dosle i potrazile spas na podrucju Zepe, i koje su poginule u Zepi, u Srebrenici, padom Zepe i Srebrenice.